Čovjek i voda

Prirodno raspoređene količine vode dugo su vremena zadovoljavale potrebe, odnosno održavale ravnotežu u iskonskoj prirodi, ali pojavom čovjeka ta ravnoteža je počela da se narušava.

Naime, njegovom pojavom kao najsavršenijeg bića i elementa iskonske prirode, dotadašnje spontane biološke zakonitosti upravljanja biosferom, počinju se mijenjati (prilagodjavati) njegovim nastojanjima da ih podredi svojim potrebama.

Dakle, čovjek, kao sastavni dio iskonske prirode, u početku svoje potrebe zadovoljava direktno u prirodi.

Kasnijim razvojem i sve većim porastom zahtijeva za prirodnim resursima "izdvaja” se iz te iskonske prirode, stvarajući društvo i društvene, odnosno društveno- ekonomske odnose. Tako se počinje razvijati situacija u kojoj, za korištenje prirodnih resursa, nije više bio dovoljan direktan odnos (proces) čovjek – iskonska priroda. Neminovno se radjaju novi procesi na relaciji ljudi – ljudi, u kojima se definišu šire potrebe i želje u odnosu na iskonsku prirodu.

Ostvarivati narasle potrebe postaje moguće samo putem odredjenih sistema i mjera kojima se djeluje na iskonsku prirodu – proces: ljudi- vještačka priroda(sistemi) – iskonska priroda. I tako se zatvara novi krug: ljudi, njihove želje i potrebe (ulazi) – vještački sistemi – priroda – ljudi i ostvareni izlazi (rezultati zadovoljenih želja i potreba).

Na ovaj način se došlo do pojma vodoprivredni (vodni) sistemi i upravljanja njima. Naravno da su u početku razvoja ti sistemi bili vrlo jednostavni, ali su i tada, kao i danas, bili gotovo najveći zahvati u prirodi. Naime, još u civilizacijama prije nove ere, čovjek je pravio vodenice, usavršavao postupke navodnjavanja, gradio kanale, akvadukte i cijevi za transport vode, kao i vodne objekte za zadovoljavanje estetskih potreba.

Neki od poznatih hidrotehničkih objekata (moglo bi se reći sistema) iz starog vijeka mogu se sasvim opravdano porediti sa sličnim ostvarenjima modernog doba. Npr. u Kini je sagradjen tzv. Carski kanal dužine oko 400 km i širine do 300 m, koji je povezivao tri glavne rijeke: Bijelu, Plavu i Žutu.

Ili, poznati rimski vodovodi, kojih je u prvom stoljeću nove ere bilo jedanaest sa ukupnom dužinom dovoda od 350 km i kapacitetom od oko milion kubnih metara vode dnevno.

Zatim stari Feničani i Grci koji su bili poznati po gradnji pristaništa (luka), dok se kultura življenja starog Egipta nije mogla ni zamisliti bez sistema za navodnjavanje u dolini rijeke Nila.

Koliko su stari Egipćani cijenili vodu, govori i podatak otkriven u hijeroglifskim napisima iz kojih se saznaje da su čak 2500 godina prije nove ere imali "ministarstvo za navodnjavanje”, a svaka provincija i grad su imali upravu za vodoprivredu, ili kako su je oni zvali "vodoprivrednu kuću”.